Tko su tete pričalice

Razgovarali smo s tetama pričalicama, sudionicama Projekta „Pripovjedačica priča u Dječjoj bolnici Kantrida“: Martom Vidukom, studenticom povijesti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Ivanom Kušanić koja je već završila Učiteljski fakultet i sada stažira u dječjem vrtiću. Želeći doznati nešto više o Projektu, tetama pričalicama, ali i kako bi možda vas koji ovo sada čitate privukli da se pridružite postavili smo im nekoliko pitanja:
 
IN: Za početak, recite zašto volontirate kao pripovjedačice?
 
M.V: Recimo da sam već tražila nekakav program za volontiranje jer sam imala potrebu negdje djelovati, te je na Fakultet došla obavijest za Projekt. To mi se učinilo jako prigodno s obzirom na moju struku, pa sam računala da u tom programu mogu biti korisna.
 
I.K: Ja sam iz osobnih razloga jer je moja sestrična ležala na tom Odjelu i znam da tamo pacijenti ne mogu vidjeti veliki broj ljudi, te sam dobivši ponudu za sudjelovanje u Projektu pristala i zbog nje, a kasnije i zbog istih razloga koje je navela Marta.
 
IN: Kako ste se pripremali za odlaske u bolnicu?
 
I.K: Prvo smo imali edukaciju. Saznali smo dob djece koja su na Odjelu, te smo po njihovoj dobi birali slikovnice. Zatim slikovnicu pročitaš na svoj način, uneseš se u ulogu, zapravo je najbitnije da dobro to interpretiraš djetetu.
 
M.V: Trebalo bi naglasiti jako dobru suradnju sa Gradskom knjižnicom Rijeka, pogotovo odjelom Stribor čiji su knjižničari uvijek bili spremni pomoći i predložiti nam informacije o slikovnicama.
 
IN: Tko je birao slikovnice, vi ili su i djeca mogla izabrati?
 
I.K: Mi biramo slikovnice. Ja, na primjer, biram slikovnice u kojima ima više priča, te dijete odabere priču koju želi taj dan čuti. Ili samo jednu slikovnicu sa samo jednom pričom koju onda moramo pročitati cijelu.
 
M.V: S time da djeca mogu izabrati neke slikovnice. Većinom biraju neke teme o životinjama, oceanu... I onda na zajednički meil mi tete pišemo što smo danas čitali tako da iduća kolegica zna što oni žele.
 
IN: Kako su djeca reagirala na priče?
 
M.V:U početku su bili malo „rezervirani“, u strahu, jer znaju da kad dođe pričalica mama i tata moraju izaći van iz sobe. A onda smo se dogovorili da to nije tako strašno i postali su veoma veseli. Pripremaju se jer znaju da dolazimo i znaju da moraju požuriti sa večerom, da se to ne smije odugovlačiti jer dolazi pričalica. Tako da su sada dojmovi zbilja pozitivni.
 
I.K: Htjela bi samo naglasiti da smo mi tamo sat vremena i nije nužno da mi svih sat vremena čitamo. Ako ne želi čitati onda pričamo, igramo se na bilo koji način, u omjerima u kojima to možemo, naravno.
 
IN: Znači da se djeci svidjelo čitanje. A je li im pomoglo?
 
M.V: Da, da. Osmijeh je na licu, to je najbitnije. Prema nekim komentarima iz Bolnice djeca su zadovoljna, a i mi vidimo nekakav pomak. Mirnija su, prihvaćaju slikovnice, a i roditelji su zadovoljni napretkom, pogotovo u školi.
 
IN: Vaš je pristup prema djeci različit, naravno, ovisi i o dobi djeteta i o karakteru. Prihvaćaju li pričalice starija djeca teže?
 
M.V: Često u starijoj djeci nađemo one koji bi se našli u našoj situaciji. Uzimaju slikovnice i žele čitati mlađima.
 
IN: Jeste li kao tete pričalice probudile zanimanje za čitanje kod djece?
 
M.V: Da, svakako. Većina tih roditelja, pošto su djeca većinom manja, nisu razmišljali da bi ih trebalo upoznati s knjigom. Zapravo, u takvoj situaciji malo tko razmišlja da bi knjiga pomogla.
 
I.K: Sigurno. Ja sam recimo primijetila da oni na Odjelu imaju svoje slikovnice. Ne znam koliko su ih prije čitali, ali ako dijete pročita ili izgubi zanimanje za slikovnice koje smo im mi donijeli odu i donesu svoju. Ako dosad nisu koristili te knjige iz ormarića onda smo im mi probudili zanimanje.
 
IN: Jeste li vi za djecu tete pričalice ili vas zovu po imenima? Jeste li se emotivno vezali uz njih?
 
M.V: Pošto smo mi potpuno obučeni, vide nam samo oči, ne vjerujem da nas po tome baš zapamte. Nego po slikovnicama koje im čitamo. Možda netko voli slikovnice o životinjama, pa zapamte da je to teta pričalica koja čita slikovnice o životinjama. Nemoguće je ne vezati se, ali je to vezivanje, po meni, jako pozitivno. Ne možeš raditi sa djecom, a da im pritom ne želiš pomoći i da im ne želiš uljepšati tu večer.
 
I.K: Da slažem se. To su djeca uglavnom mlađe dobi koja su još uvijek i vedra i vesela, a kada vidite dijete koje je bolesno na takav način i kad se ono veseli kad vi dođete i sav smijeh...  Jedan dan sam morala pričekati jer im je večera kasnila i jedna je curica cijelo vrijeme izlazila iz sobe i pitala Teta kad ćeš doć, teta kad ćeš doć?. Tako da se čovjek zbilja veže. To je pozitivno vezanje. Svima je bolje, i njima i nama i roditeljima.
 
IN: Kako se osjećate na rastanku, na kraju volontiranja?
 
M.V: Ovo nam je treći ciklus i nemamo namjeru prestat. Pogotovo ne sad kad je sve postalo jednostavno i kad smo naučile kako sve funkcionira. A što se tiče kraćih rastanaka, na to smo pripremljeni i znamo kako to odraditi što jednostavnije i bez suza. Najčešće je to ono: sad ideš spavati uz lijepu priču, a sutra ti dolazi nova teta pričalica.
 
IN: Je li vam volontiranje promijenilo pogled na život, na ostale probleme?
 
I.K: Je! Kao što sam rekla, to su mala djeca. Kad vi vidite dijete od godine dana da boluje od te opasne bolesti i kad vidite zapravo te roditelje kako se dobro drže i žele motivirati djecu, shvatite da se ljudi zamaraju nevažnim stvarima i neke druge vrijednosti postanu važnije nego one koje mi smatramo bitnima.
 
M.V: Dodala bi samo još taj trenutni učinak. Preko dana si pun različitih stresova  i problema, a kad uđeš u tu sobu i kad se sjetiš da će netko biti iskreno veseo i da prema toj osobi možeš biti potpuno iskren i otvoren bez potrebe za glumom ili da će ti netko nešto zamjeriti, što inače stariji rade, onda je to odmah u startu super osjećaj.
 
IN: Kome bi ste preporučile da dođu i probaju biti tete pričalice?
 
M.V: U startu je bilo zadano da to trebaju biti studenti ili osobe koje već rade na području psihologije, pedagogije, predškolskog odgoja, ali sada ima Više zainteresiranih, pa mogu biti i iz drugih područja. Ali svejedno moraju biti što stručniji ili jednostavno imati talenta za to. Ili oni koji jednostavno žele raditi s djecom. Moraju biti spremni na situaciju koja nije ružičasta, situacije su nepredvidive i neočekivane. Dođete sa jednim planom, a na kraju radite nešto sasvim drugo. Svakako treba znati osnove psihologije i trikove kako djeca reagiraju.
 
Obje tete pričalice prvi put volontiraju, ali svakako ne i zadnji. Namjeravaju ostati u Projektu dok budu mogle jer smatraju da će im to iskustvo bitno pomoći u svakodnevnom radu s djecom.
 
Autor: 
Nadija Livak